Whiskey i domaći stereotipi

Znate onaj osjećaj kada čovjek sam sebi zakomplicira situaciju u tolikoj mjeri da se počne pitati što uopće radi? Prošla su tri mjeseca od zakupa domene i hostinga, te davljenja prijateljice da mi složi banner za blog kako bih mogao krenuti sa pisanjem, sa silnim erupcijama misli u digitalni svemir. Naravno, sve su to bili samo izgovori jer nisam znao kako početi, čime otvoriti temu, a da to ne bude najgori blog početak u modernoj povijesti.

Da li krenuti sa nekakvim kraćim osvrtom na whiskey povijest, sa nekakvim anegdotama koje sam čuo ili pročitao, review možda (a biti će ih)? I tako iz dana u dan, mislim o ovome, mislim o onome, pa kako su ljudi takve stvari već čitali, pa kako ću napisati čisto sra… (pardon my French), pa da li nekoga to uopće zanima, itd. Ide to tako već neko vrijeme, dok mi napokon nije sjelo, zašto sam uopće htio pisati whiskey blog, te u čemu je uopće kvaka u toj whiskey priči.

Whiskey ili whisky (tema za jedan drugi dan) je u načelu cijela jedna filozofija u svijetu pića, jedan način života koji se oblikovao kroz dugu i burnu povijest nekoliko naroda koji su ga iznjedrili, koji su ga stvorili takvim kakvim ga mi danas percipiramo. Jedan od najvažnijih elemenata u cijeloj priči, ako ne i najvažniji, je da se u tom kompleksnom tekućem blagu uživa svim osjetilima, da se prepustite doživljaju dušom i tijelom. To je ta esencija koju sam ignorirao sve ovo vrijeme. Zaboravio sam se prepustiti doživljaju, te uživati u pisanju na način na koji uživam od samog trena kada ugledam taj zlatni odsjaj.

 

Ballantines-Finest-70cl-250x300 Whiskey i domaći stereotipiKako u Hrvatskoj, tako i u cijeloj bivšoj Jugi, na whiskey se uvijek gledalo kao na gorivo kojim se pokretala mašinerija iz višeg staleža društva. Kada ste trebali otići kod doktora obvezno ste nosili Ballantine’s, tu ikonu ex-Yu medicine koja samo nekim čudom nije završila u medicinskim enciklopedijama. Vjerojatno jer je u zraku konstantno strujala dilema, da li zavesti pod B ili pod W, a ako pod W, da li možda pod V, jer nemamo duplo. U svakom slučaju, taj blend 50 različitih viskija se pokazao kao moćno mazivo, nakon kojega ste odmah dolazili na red i dobivali lijekove koji se moraju naručivati iz Njemačke. Uvijek mi je bilo žao moje stare dok je nosila bocu šljive, niti ne znajući kakvu kardinalnu grešku čini.

Pročitajte još i  Eimverk, skriveni dragulj s Islanda

 

Odvjetnici su bili jedna sasvim druga priča. Nije Ballantine’s bio za njih, gledao se L.A. Law, kasnije i cijeli sijaset američkih „lawyerskih“ serija, pa se moralo doći sa nekim bourbonom. Klasičan no-brainer je uvijek bio dobar stari Jack Daniel’s, koji da stvar bude još bolja, i nije bourbon, već Tennessee whiskey. Jednako je palio i Jim Beam, no u veće egzibicije se nije moglo ni ići obzirom da se whiskey nabavljao u duty free shopovima, preko stričeva na brodovima ili od prijatelja koji ima rođaka na carini. Društvancu u manjim gradovima ste mogli donesti bilo koji whiskey, prolazila je tu i šljiva, bez brige.

jack-232x300 Whiskey i domaći stereotipi

E sad, jedan od naj zanimljivih segmenata našeg društva u zadnjih 30-40 godina su bili razni šefovi, voditelji odjela ili direktori po državnim firmama u situacijama kada ste išli na hodočašćenje, na taj put svile koji je vodio do državnog posla za vašeg malog. Ovaj segment je uvijek bio dvosjekli mač, jer mogli ste proći sa jeftinim Kanađanima, gdje bi sva ta raž tako stresla direktora proizvodnje u lokalnoj tvornici namještaja, da bi čovjek pomislio da ste došli tražiti njegov posao. S druge strane, ako ste recimo tražili posao u nekadašnjoj Jugoliniji, tu ste se odmah u startu našli u neobranom grožđu, bila je to zajebana ekipa. Dolazila su razna čuda brodovima, pilo se svega i svačega. Jack, Jim i Ballantine’s su bila pića za amatere ako se njih pitalo. U tim situacijama ste morali izvući asa iz rukava, povući neku ozbiljnu vezu da bi došli do „goriva za vezu“, if you know what I mean. Ako ste došli s nečim manje vrijednim od Chivasa ili Bowmorea (ili ne daj Bože bugarskom kopijom!), mogli ste komotno na povratku svratiti u elektru ili šumariju. Da se razumijemo, imati tada posao u elektri ili šumariji je isto bila jaka stvar, ali budimo iskreni, tamo je šljiva bila neprikosnovena vladarica podzemlja.

Pročitajte još i  London Craft Distilling Expo 2016

Whiskey su u nas pili i političari, glumci, sportaši i sve je to dovelo do jednog stereotipa koji je dan danas teško iskorijeniti. Na whiskey se gleda kao na nešto što pije netko drugi, nešto što pijemo jer to piju “oni” bez obzira svidjelo nam se ili smo jedva čekali isprati to drvo iz usta, odnosno s druge strane nas je ili strah ili nam je neugodno naručiti u kafiću, jer će ekipa reći da se ku..imo bez veze. Slobodno se može reći da je whiskey kod nas, ne na zlu, ali na čudnom glasu u većem dijelu svekolikog pučanstva.

Whiskey je zaista posebno alkoholno piće, bogate povijesti i kompleksnih okusa, piće koje treba znati cijeniti, no to ne znači da je rezerviran samo za “njih”. Vrijeme je da whiskey izvučemo iz domene stereotipa.

Save

3 Comments

Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *